Srednjovjekovni biografski tekstovi o trubadurima vrlo su staro svjedočanstvo o zanimanju koje izazivaju životi umjetnika. U vrijeme kad su se pisali samo životopisi svetaca i značajnih vladara, pjesnici su jedina skupina ljudi kojoj se također posvećuje takav napor. Njihove biografije, pisane na jeziku okcitanskom, jeziku pjesnika srednjovjekovnog Mediterana, neobična su i živahna mješavina mašte i stvarnosti.
‘Peire Vidal bijaše iz Tolose, sin nekoga krznara. I pjevao je bolje no itko na svijetu. Bijaše on jedan od najluđih ljudi koji su ikada živjeli, jer je vjerovao da je istinito sve što mu se sviđalo i što je želio. Smišljao je pjesme lakše no itko, skladao najbogatije melodije i rekao najviše golemih ludosti o oružju, ljubavi i zlim jezicima. Istina je da mu je neki vitez od San Zilija zasjekao jezik, jer je Peire dao naslutiti da je ljubavnik njegove žene. A Uc od Bausa dao ga je liječiti i njegovati. Kad je ozdravio, otišao je preko mora. S puta je doveo Grkinju s kojom se oženio na Cipru. Vjerovao je da je ona nećakinja bizantskoga cara te da on stoga ima pravo na carstvo. Sve što je mogao zaraditi potrošio je na gradnju brodova, jer je namjeravao poći u osvajanje svojega carstva. I nosio je carske oznake i zahtijevao da ga nazivaju carem, a njegovu ženu caricom…’
Prevela i uredila: Sanja Lovrenčić