„… Živote! … Živote! Što si mi dao? Pozlaćenu kolijevku! Raskošan dvor! Gizdave dvorjane! Plaćene dvorjane. Plaćene bešćutne duše sade u moju dušu svoju nauku. Meni se gade! Gade!
Imam svoju vjeru, svoje ideje; svoje, svoje! Kako je pusto oko mene! Na prijestolju sjajnom sjedi divna žena. Kažu da je moja majka. Majka, što je to majka?
Hm! Klanjaju se napudrane perike. Ulizice gladuju za novčanikom. Mene zebe. Sunca hoću, topline!
Kakva zima u sjajnom hermelinu, kakva pustoš u sjaju!
Što sam ja, stranac? Pao sam na svijet među strane ljude. Nitko nije moj! Nitko ne razumije što govorim. Pusto je, samotno. Sunca, sunca, topline! Tko je to došao? Ona! Ona, ona zna moje misli, ona s njima druguje kao Sunce sa Zemljom. Nisam osamljen stranac u svijetu! Ona je tu! Kakva sreća! Raditi hoću, raditi, dijeliti sreću! Zašto se smijete, grofice? Je li da dobro činim?
… San, prelijepi, prebolni san! Neka, neka, ja hoću samo da dijelim sreću, milijune milijunima. Ne sebi, zaboravit ću na sebe, hoću da usrećim sve druge.
Zašto ovdje vlada takva samoća? Nikoga nema na ovom svijetu?
Čekajte, čekajte vi koji ste oko mene, ja živim za vas, ja ću vas osloboditi. Sreća vaša, to je moj život. Dođite sve sirote, odbačene, zarobljene, neuke, išibane nepravednošću. Amo! Amo, k meni! Ja sam također bijedan i siromašan, ja ću s vama trpjeti, ja ću vam graditi sreću, mir, dom, dom…
Što je? Zašto odlazite? Zašto me ostavljate? Ne razbijajte darove, ne drobite ih, ne gazite ih! Prokleli ste me. Pogrdili. Zašto?
Sreća je iz mojih ruku gorka, prokleta, a ja sam vas sve tako ljubio. Zar vam nisam to razumljivo rekao? Jedan jedini život imam i taj sam dao vama, a vi ste ga odbacili s gnušanjem.“