„Nesvjesno, postavila je samu sebe u najbesmislenije i najtragičnije sučeljavanje: s jedne strane bila je ona, a s druge ono što se nazivalo „umjetnost“ njezina sina.“

U svom zadnjem romanu,  Lutka (Kukulla, 2015.),  Ismail Kadare, pisac koji je već gotovo pola stoljeća najpoznatiji glas albanske književnosti u svijetu, vodi nas na intimno putovanje kroz svoj život, stavljajući u prvi plan svoj složen odnos s majkom, krhkom i tajanstvenom poput „papirnate lutke“.  Nakon što je sa sedamnaest godina stupila u sporazumni brak, Kadareova majka, prostodušna i nesigurna djevojka koja je u romanu nazvana Lutka, useljava se k svome mužu u veliku i otmjenu obiteljsku kuću obitelji Kadare, u kojoj je kasnije odrastao i sam pisac. Opterećena surovim patrijarhalnim običajima, uzajamnom netrpeljivošću svoje i muževe obitelji, a napose činjenicom da je prisiljena živjeti pod budnim okom svoje nemilosrdne svekrve, Lutka sve više osjeća da je kuća, kako ona sama kaže, „proždire“. U ovom autobiografskom romanu, netipičnom unutar dosadašnjeg Kadareova romanesknog opusa, pisac se još jedanput vraća u svoj rodni grad Đirokastru, ali ovaj put da bi ispričao priču o svome odrastanju, školovanju, počecima književne karijere, kontroverznoj vezi i braku sa svojom suprugom Helenom, također spisateljicom, njihovu političkom emigriranju u Parizu, no ponajprije priču o vlastitoj obitelji. Riječ je o romanu koji bismo, posluživši se autorovim ironičnim stilom, mogli shvatiti kao kroniku nekoliko velikih nesporazuma…